1 Zborovođi. Jedutunu. Psalam. Davidov. 2 Odlučio sam: “Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik.” 3 Zamukoh, zanijemjeh, glasa ne puštah, ali uzalud - bol mi postade gorča. 4 U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj; tad progovorih svojim jezikom: 5 “Objavi mi, Jahve, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da znam kako sam ništavan. 6 Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek. 7 Poput sjene čovjek prolazi tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti.” 8 A sada, čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi! 9 Izbavi me svih mojih bezakonja, ne daj da ruglo budem luđaku! 10 Šutim i usta ne otvaram, jer tako si ti učinio. 11 Bič svoj otkloni od mene, jer izdišem pod težinom ruke tvoje. 12 Ti kaznama popravljaš čovjeka i sve mu najdraže kao moljac rastačeš: tek dašak je svaki čovjek. 13 Čuj, o Jahve, molitvu moju, vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši! Jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji. 14 Odvrati pogled od mene, da odahnem prije nego odem i više ne budem!