1 Nastaviše put dok se ne približiše Ninivi. 2 Onda Rafael kaza Tobiji: “Ne znaš li, brate, u kakvu si stanju ostavio oca svoga? 3 Potrčimo nas dvojica prije tvoje žene i priredimo kuću: 4 uzmi u ruku riblju žuč.” Krenuše, a pas za njima. 5 Dotle je Ana sjedila i gledala na put ne bi li ugledala svoje dijete. 6 Izdaleka ga opazi pa reče Tobitu: “Evo, vraća se sin tvoj i čovjek koji ga pratio.” 7 A Rafael reče Tobiji: “Znam da će otac tvoj otvoriti oči. 8 Ribljom žuči namaži njegove oči, a on će ih, oćutjevši svrbež, protrljati i tako skinuti s njih bijele mrlje i tebe vidjeti.” 9 Dotle se Ana, potrčavši naprijed, baci u zagrljaj sinu svome i reče mu: “Opet te vidim, sine moj! Od ovoga časa mogu mirno umrijeti!” Nato oboje zaplakaše. 10 Tobit iziđe na vrata i spotače se, ali sin potrča k njemu 11 i pridrža ga, razmaza žuč ocu preko očiju i kaza: “Hrabro, oče moj!” 12 Kad ga oči zasvrbješe, protrlja ih, a iz očinjih mu se kutića oljuštiše bijele mrlje. 13 Ugledavši sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi: 14 “Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!” 15 Njegov sin, sav sretan, uđe u kuću te izvijesti oca o velikim događajima što su mu se zbili u Mediji. 16 Tobit, prepun radosti i blagoslivljajući Boga, pođe u susret snahi, prema vratima Ninive. Oni koji su ga vidjeli kako hoda bijahu zadivljeni što je progledao, a Tobit priznavaše pred njima da mu se Bog smilovao. 17 Kada Tobit dođe do Sare, snahe svoje, pozdravi je govoreći joj: “Dobro došla, kćeri moja! Blagoslovljen Bog koji te doveo k nama! I neka su ti blagoslovljeni i otac i majka!” 18 I velika radost obuze svu braću njegovu u Ninivi. 19 A dođoše i Ahikar i njegov nećak Nasbas pa se Tobijina svadba u veselju slavila sedam dana.