74
Zašto se, Bože, srdiš na nas dugo; dimi se gnjev tvoj na ovce paše tvoje? Opomeni se sabora svojega, koji si stekao od starine, iskupio sebi u našljednu državu, gore Siona, na kojoj si se naselio. Podigni stope svoje na stare razvaline: sve je razrušio neprijatelj u svetinji. Rièu neprijatelji tvoji na mjestu sabora tvojih, svoje obièaje postavljaju mjesto naših obièaja. Vidiš, oni su kao onaj koji podiže sjekiru na spletene grane u drveta. Sve u njemu što je rezano razbiše sjekirama i bradvama. Ognjem sažegoše svetinju tvoju; na zemlju obalivši oskvrniše stan imena tvojega. Rekoše u srcu svojem: potrimo ih sasvijem. Popališe sva mjesta sabora Božijih na zemlji. Obièaja svojih ne vidimo, nema više proroka, i nema u nas ko bi znao dokle æe to trajati. 10 Dokle æe se, Bože, rugati nasilnik? hoæe li dovijeka protivnik prkositi imenu tvojemu? 11 Zašto ustavljaš ruku svoju i desnicu svoju? Pruži iz njedara svojih, i istrijebi ih. 12 Bože, care moj, koji od starine tvoriš spasenje posred zemlje! 13 Ti si silom svojom raskinuo more, i satro glave vodenim nakazama. 14 Ti si razmrskao glavu krokodilu, dao ga onima koji žive u pustinji da ga jedu. 15 Ti si otvorio izvore i potoke, ti si isušio rijeke koje ne presišu. 16 Tvoj je dan i tvoja je noæ, ti si postavio zvijezde i sunce. 17 Ti si utvrdio sve krajeve zemaljske, ljeto i zimu ti si uredio. 18 Opomeni se toga, neprijatelj se ruga Gospodu, i narod bezumni ne mari za ime tvoje. 19 Ne daj zvijerima duše grlice svoje, nemoj zaboraviti stada stradalaca svojih zasvagda. 20 Pogledaj na zavjet; jer su sve peæine zemaljske pune stanova bezakonja. 21 Nevoljnik nek se ne vrati sramotan, ništi i ubogi neka hvale ime tvoje. 22 Ustani, Bože, brani stvar svoju, opomeni se kako ti se bezumnik ruga svaki dan! 23 Ne zaboravi obijesti neprijatelja svojih, vike, koju jednako dižu protivnici tvoji!