1 Hvalite Gospoda, jer je dobar; jer je dovijeka milost njegova. 2 Tako neka reku koje je izbavio Gospod, koje je izbavio iz ruke neprijateljeve, 3 Skupio ih iz zemalja, od istoka i zapada, od sjevera i mora. 4 Lutaše po pustinji gdje se ne živi, puta gradu naseljenome ne nahodiše; 5 Bjehu gladni i žedni, i duša njihova iznemagaše u njima; 6 Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj; i izbavi ih iz nevolje njihove. 7 I izvede ih na prav put, koji ide u grad naseljeni. 8 Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! 9 Jer siti dušu taštu, i dušu gladnu puni dobra. 10 Sjedješe u tami i u sjenu smrtnom, okovani u tugu i u gvožðe; 11 Jer ne slušaše rijeèi Božijih, i ne mariše za volju višnjega. 12 On poništi srce njihovo stradanjem; spotakoše se, i ne bješe ko da pomože. 13 Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove; 14 Izvede ih iz tame i sjena smrtnoga, i raskide okove njihove. 15 Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! 16 Jer razbi vrata mjedena, i prijevornice gvozdene slomi. 17 Bezumnici stradaše za nevaljale putove svoje, i za nepravde svoje. 18 Svako se jelo gadilo duši njihovoj, i doðoše do vrata smrtnijeh. 19 Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove. 20 Posla rijeè svoju i iscijeli ih, i izbavi ih iz groba njihova. 21 Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! 22 I neka prinesu žrtvu za hvalu, i kazuju djela njegova u pjesmama! 23 Koji plove po moru na korabljima, i rade na velikim vodama, 24 Oni su vidjeli djela Gospodnja, i èudesa njegova u dubini. 25 Kaže, i diže se silan vjetar, i ustaju vali na njemu, 26 Dižu se do nebesa i spuštaju do bezdana: duša se njihova u nevolji razliva; 27 Posræu i ljuljaju se kao pijani; sve mudrosti njihove nestaje. 28 Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izvede ih iz nevolje njihove. 29 On obraæa vjetar u tišinu, i vali njihovi umuknu. 30 Vesele se kad se stišaju, i vodi ih u pristanište koje žele. 31 Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! 32 Neka ga uzvišuju na saboru narodnom, na skupštini starješinskoj slave ga! 33 On pretvara rijeke u pustinju, i izvore vodene u suhotu, 34 Rodnu zemlju u slanu pustaru za nevaljalstvo onijeh koji žive na njoj. 35 On pretvara pustinju u jezera, i suhu zemlju u izvore vodene, 36 I naseljava onamo gladne. Oni zidaju gradove za življenje; 37 Siju polja, sade vinograde i sabiraju ljetinu. 38 Blagosilja ih i množe se jako, i stoke im ne umaljuje. 39 Prije ih bijaše malo, padahu od zla i nevolje, što ih stizaše. 40 On sipa sramotu na knezove, i ostavlja ih da lutaju po pustinji gdje nema putova. 41 On izvlaèi ubogoga iz nevolje, i plemena množi kao stado. 42 Dobri vide i raduju se, a svako nevaljalstvo zatiskuje usta svoja. 43 Ko je mudar, neka zapamti ovo, i neka poznadu milosti Gospodnje.